U Varaždinu je umro Josip Keresturi (Keresztury de Szinerszegh), isusovac, povjesničar, pjesnik, pisac, političar, profesor na gimnazijama u Trnavi i Zagrebu, „kraljevski agent na bečkom dvoru za Ugarsku i Erdelj” (dvorski savjetnik i diplomat), odvjetnik i javni bilježnik u Varaždinu.
Osnovao je u Beču političke novine Ephemerides Vindobonenses (1776.–1785.).
Djela:
Josip II. na Elizejskim poljima (Josephus II. in Campis Elysiis),
Leopold II. na Rakoškom polju (Leopoldus II. in Campo Rákos),
O staroj ustanovi viteštva u Ugarskoj i posebice o ustanku plemstva (De veteri instituto rei militaris Hungaricae ac speciatim de insurrectione nobilium),
Čudesna proroštva Eleuterija Panonca (Eleutherii Pannonii Mirabilia fata),
Introductio in opus collectionis normalium constitutorum… (priručnik za državne službenike),
Constituta regia quae… Josepho II. pro regia Hungariae eidemquae adnexis regnis et provinciis, nec non M. principatu Transilvaniae condita sunt (o kraljevskim odredbama)
i dr.
U Beču je 1785. objavio djelo „Razmišljanja kako se može narod u Međimurju najviše usrećiti” u kojem preporuča stanovništvu da sadi duhan i dud te uzgaja dudova svilca.
Pripisuje mu se autorstvo pjesme „Nikaj na svetu lepšega ni” o teškom životu međimurskog seljaka.
Piše latinske pjesme:
Elegia de Consilio regio pro Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae Regnis Varsdini erecto (1767., u čast novoosnovanom Hrvatskom kraljevskom vijeću),
In obitum Joannis Baptistae Paxy, episcopi Zagrabiensis (1773., uz smrt zagrebačkog biskupa Ivana Paxya).
Član je komisije za provođenje urbara koji je zastupa seljake u Međimurju 1766. godine.
Dobio je plemićku titulu 23. ožujka 1786. godine.
Ima posjed u Belici.
Rođen je 20. veljače 1739. godine u Štrigovi.
Pokopan je u Dekanovcu.