U Čakovcu je rođen Josip Štolcer Slavenski, skladatelj i sakupljač međimurskog pučkog glazbenog blaga.
Prvo glazbeno obrazovanje stječe 1912./1913. u glazbenoj školi u Varaždinu kod Antuna Stöhra (Gospić, 9. rujna 1847. – Varaždin, 13. srpnja 1923.) i Dragutina Simona.
Studirao je u Budimpešti (1913.-1916.) i Pragu (1920.-1923.), a usavršavao se u Parizu (1925.-1926.).
Profesor je na Srednjoj školi Kraljevske muzičke akademije u Zagrebu (1923./1924.).
Od 1924. godine živi u Beogradu, gdje radi kao profesor na glazbenim školama.
Od osnutka Muzičke akademije u Beogradu djeluje prvo kao profesor na njezinoj I. državnoj srednjoj glazbenoj školi (današnja Muzička škola „Josip Slavenski“), potom kao izvanredni, te redovni profesor kompozicije.
Napisao je stotinu i sedamdesetak skladbi.
Najpoznatija djela: Balkanofonija (suita za orkestar), Simfonija Orijenta (za zbor i orkestar), Simfonijski epos (za zbor i orkestar), Slavenska sonata (za violinu i glasovir), Religiofonija, Drugi gudački kvartet, te mnogo zborskih i drugih orkestralnih skladbi.
Prezime „Slavenski“ ozakonjuje 1930. godine.
Dodijeljena mu je 1955. godine nagrada za životno djelo: „Orden za zasluge za narod I. reda“.
Umro je 30. studenog 1955. godine u Beogradu.